Za sve nas koji marimo za prehranu

Ovo je tekst za sve nas koji se “čudno” hranimo. Ovo je tekst o tome zašto skidam kapu svima koji nemaju konkretnu dijagnozu celijakije ili alergije na gluten, a slušaju sebe i većinu vremena hrane svoju obitelj izvornom nutritivno bogatom prehranom temeljenom na paleo principima. Ovo je tekst o tome zašto skidam kapu svima koji imaju celijakiju i odbijaju jesti komercijalni junk prepun industrijski obrađenih škrobova žitarica i prehrambenim dodatcima i umijesto toga se hrane izvornim namirnicama koje su prirodno bez glutena.

Nisam radila anketu, ali vjerujem da je ovdje puno vas koji sami imate neke probleme s probavom ili neke druge autoimune probleme, pa ste na putu isprobavanja raznih prehrana i namirnica došli i do paleo prehrane. Ili ste zdravi kao dren i jednostavno ste čuli da je za općenito zdravlje i dugovječnost i mršavljenje bolje jesti što manje glutena i žitarica. Manji dio nas ima celijakiju i želi se hraniti prirodnim namirnicama bez glutena.

Vjerojatno se kada jedete nekoliko dana ekskluzivno na ovaj način osjećate sjajno, puni ste energije, letite (toliko sam to puta čula!). Kod kuće isprobavate razne recepte, oduševljavate ukućane i susjede, no kada se nađete u široj obitelji, nekom društvu ili na poslu, tada često nastaju problemi.

Ako ste načelno zdravi i samo isprobavate što vam paše i ne paše, svi misle da prolazite kroz još jednu fazu, pa vas čudno gledaju kada kažete da vi više ne jedete šećer, gluten, kruh iz pekare, ili nedaj bože odbijete njihove kiflice ili pitu od jabuka. Komentare s kojima se susrećete mogu jako dobro zamisliti.

Ako imate celijakiju, isto upadate u čudne situacije, iako su ljudi već navikli da ne jedete gluten. Uredno vas dočekuju s bezglutenskim krekerima i keksima iz velikih trgovačkih lanaca. Onda vas naravno zaboli duša kada pomislite da jedete taj junk, a oni su ipak napravili dodatni trud i to vam nabavili i vi im sad kažete da to ne jedete (jednom kad još nisam bila tako samopouzdana oko hrane, žvakala sam pola sata jedan odurni kreker od kukuruza u gostima, samo reda radi).

I mogu stoga shvatiti kako vam je kada ipak odlučite popustiti pritisku iako znate da ćete kasnije biti malo napuhnuti ili imati koju stolicu više, koji bolan zglob par dana ili ćete biti malo umorniji. I na kraju krajeva razumijem da se ne želite se isticati i biti zadnji čudak na poslu. Kamoli još celijakičar i čudak koji odbija bezglutenski jaffa keks.

I ja sam (prije dijagnoze celijakije) prošla osude i komentare na putu isprobavanja hrane koja mi paše a koja mi ne paše. Tada bezglutenska prehrana ne da nije bila trend, nego nije praktički postojala kao nešto što bi ljudi koji nemaju celijakiju uopće razmatrali. Evo jedna situacija koja mi se usjekla u sjećanje. Kada se zahuktala upala u mom crijevu i počela sam dosta mršaviti, nisam podnosila niti malo laktoze. Naravno, ujutro sam jela žitarice s mlijekom (a što drugo da čovjek jede 2010. godine u ovoj zemlji kada je sa svih strana bombardiran potpuno izopačenim preporukama o prehrani). Za to mi je trebalo neko mlijeko, a najbolje što sam tada mogla naći je bilo sojino. Tada sam bila sto svjetlostnih godina od domaćeg mlijeka od badema ili kokosa. Evo, koliko čovjek evoulira u par godina 🙂 Uglavnom, tako sam ja jedno vrijeme doista kupovala to sojino mlijeko i sjećam se da sam jednom prijateljicu koja je draga i uspješna i obrazovana, pitala da li možda ima sojino mlijeko, dobila takav podsmjeh kakav nikada neću zaboraviti. Ali ja ne podnosim laktozu, rekla sam u svoju obranu. Nisam dobila odgovor, samo slijeganje ramenima. Odgovor sam dobila par godina kasnije kada sam ju podsjetila na to, ali sada sa pozicije u kojoj već imam dijagnozu celijakije i odgovorila mi je, pa da, nisam bila u pravu, jer sada znam zašto si pila sojino mlijeko – bila si doista bolesna. Molim? Moramo li biti bolesni da bismo se hranili drugačije, da bismo se hranili onako kako mislimo da je u tom trenutku najbolje za nas.

Uglavnom, moja je dijagnoza doista olakšala moju borbu s bližom okolinom po pitanju izbora namirnica. Dapače, sada kada imam dijagnozu mogu reći da ne jedem bilo što, i nitko se neće previše čuditi i osuđivati da recimo sada izjavim da više ne jedem pileći batak. A, ona ima celijakiju, ona ne jede batak, ne paše joj radi crijeva, ma sve ok, evo uzmi krilce! A možda joj je i doktor preporučio da ne jede batak, sve je moguće.

Isto tako, dijagnoza me s vremenom osnažila da se postavim pred šefa kuhinje u restoranu i pitam o mogućoj kontaminaciji npr, na grillu, na dasci za rezanje salate i sl. i donesem odluku hoću ili neću tu jesti. Prvu godinu-dvije nisam imala hrabrosti za to, doista nisam, bilo me sram, bila sam prejadna i pretužna jer sam samo mislila na to što NE smijem jesti.

Ono što želim reći da nam nije lako. Nama koji imamo dijagnozu zapravo je lakše jesti uz gluten izbaciti još i žitarice i sav junk jer smo već čudni i putujemo sa zdjelicama okolo.

Ali što je sa svima vama koji ste “zdravi” ali i dalje imate posebne prohtjeve? Vama se doista divim, vama koji slušate svoje tijelo, vama koji ustrajete u prehrani koju ste izabrali bez da vam je doktor zaprijetio karcinomom crijeva ako se ne budete pridržavali toga i toga (što je slučaj kod celijakičara koji i dalje unose gluten).

Svima vama koji odbijate jesti po raznim menzama i restoranima hranu nejasnog porijekla i sastava, sa sobom nosite svoje zdjelice i izboriili ste se da na obiteljskom ručku pijete iz zdjelice juhu bez rezanaca – velika čestitka!

Svima vama koji djeci odbijate dati čokolino, nutelu, kupovati krafne, kifle i slance iz pekare – veliki zagrljaj!

Svima vama koji navečer umijesto da buljite u televiziju, skupa samnom pečete keksiće, muffine, kolačiće i kruhiće za svoje najbliže – ljubim vas!