Celijakija/ Članci/ Paleo

Pripreme za zdravu trudnoću, 1. dio: priča o mojoj celijakiji prije trudnoće

Tekst koji slijedi rezultat je mog vlastitog iskustva i spoznaja te kao takav ne predstavlja nužno službene medicinske stavove i nije zamjenu za savjet vašeg liječnika.

Uvod

Žensko tijelo doista je čudo prirode i hram života i ljubavi i svaka žena koja je (svjestno) prošla kroz trudnoću i porođaj to u sebi jako dobro zna. Željela bih da nas što više žena bude svjesno koliko ulaganjem u sebe na svakoj razini prije trudnoće ulažemo u budućnost i u zdravlje svoje djece. Za tu temu imam izniman interes  kako onaj profesionalni tako i onaj osobni intimni, ljudski, iz kojega dolazi želja da sva djeca imaju najbolji mogući početak u svakom smislu.

Moj put do trudnoće i majčinstva srećom nije bio trnovit, i to zahvaljujući tome što sam na vrijeme saznala da imam celijakiju.

Zbog toga što nisam znala da imam celijakiju, a imala sam najrazličitije simptome s kojima sam živjela u uvjerenju da su normalni, moje tijelo godinama prije trudnoće nije bilo zdravo i ne bi bilo u stanju othraniti zdravo novo biće. Srećom otkrila sam da imam celijakiju par godina prije trudnoće i uz pomoć predivne prirodne bezglutenske prehrane, ciljanih saplemenata i rada na duhovnom planu, fantastično sam se oporavila i napunila iscrpljene rezerve hranjivih tvari u organizmu. Tada sam tek osjetila sam je da moje tijelo, puno energije i vitalnosti, spremno, željno i sposobno u sebi uzgajati novi život i pružiti mu sve što mu je potrebno za optimalni rast i razvoj.

Moja trudnoća je bila zdrava i predivna i neopisiva je sreća to što sam na vrijeme otkrila da imam autoimunu bolest i upalu u crijevu, prije nego mi je organizam značajnije i trajnije nastradao. To nažalost nije slučaj u svih žena s aktivnim autoimunim bolestima, a posebno sa tihom i podmuklom celijakijom. Naime, u žena koje imaju celijakiju, a to ne znaju te i dalje jedu gluten i podražavaju upalu u crijevu i čitavom organizmu mogu se očekivati brojni problemi kao što su naplodnost, neobjašnjivi spontani pobačaji, prerano rođenje djeteta ili pak problemi u razvoju djeteta, posebno najranijiem razvoju mozga i imunološkog sustava što se može očitovati poteškoćama u razvoju motorike, govora, pažnje, učenja, poremećajima iz spektra autizma, alergijama i brojnim autoimunim bolestima.

Ako razmišljamo o razvoju mozga fetusa, važno je biti svjestan činjenice da mozak od prvih dana trudnoće, još u periodu kada majka niti ne zna da je trudna, za optimalan razvoj MORA imati dostupnu čitavu paletu nutrijenata (omega 3- masne kiseline, željezo, cink, kolin, vit B12, B9, bakar i dr. mikronutrijenti koji se iz upaljene sluznice crijeva NE mogu apsorbirati i biti dostupni za fetus). U tom najranijem razdoblju mozak je izuzetno osjetljiv na manjak hranjivih sastojaka, pa se mozak prilagodi tako da nastanu mikro promjene u arhitekturi mozga, sintezi neurotransmitera i brojni drugih suptilni poremećaji na staničnoj razini koji se kasnije najčešće ne mogu oslikati nikakvim radiološkim metodama, ali se jasno očituju kao poteškoće u razvoju motorike, govora, pažnje, učenja, poremećajima iz spektra autizma, alergijama i brojnim autoimunim bolestima.

Vjerujem da u ovoj priči sa nedostupnošću vitalnih nutrijenata za najraniji razvoj mozga, a koji moraju biti dostupni već u periodu kada majka još niti nije svjesna da je trudna, leže i uzroci sve češćih poteškoća u razvoju, što često krene od finih odstupanja razvoja motorike, a nastavi se kašnjenjem razvoja govora, poremećajima pažnje, učenja ili poremećajima iz spektra autizma.

Uspjela sam na vrijeme otkriti da imam celijakiju i oporaviti se prehranom temeljenom na nutritivno bogatim namirnicama koje su prirodno bez glutena. Pritom sam svoje tijelo poštedila glutena koji je okidač upalne u crijevu i istovremeno sam se poštedila prazin kalorija iz nutritivno osiromašene i ugljikohidratima prepune klasične bezglutenske prehrane.

Nakon što smo odlučiti postati roditelji, trebalo nam je oko 6 mjeseci da zanesem naše predivno dijete. To je za naše godine, početak tridesetih, bio skroz pristojan period, budući da se u ginekologiji smatra da je zdravom paru naših godina prosječno potrebno 8,5 mjeseci da postignu kliničku trudnoću. U tom sam periodu sam imala jedan vrlo rani spontani pobačaj, nakon čega je vrlo brzo uslijedila moja najveća sreća.

Prvi simptomi celijakije

Moja priča s celijakijom je takva da sam tek u 31. god. života saznala da imam celijakiju. Tada sam tek shvatila da sam godinama imala “tihe” simptome s kojima sam živjela “pod normalno”.

Od najranijeg djetinjstva sam uvijek imala anemiju i česte mekše stolice. Posebno bih imala češće i mekše stolice u stanjima dječjeg stresa, npr. svi se sjećaju prvog ljetovanja bez mame u dobi od nekih 5 godina, kada sam čitavo vrijeme imala proljev (liječili su me dobrom starim dvopekom i ruskim čajem). Imala sam alergijski bronhitis, blaže atopijske kožne promjene. Jezik mi je uvijek bio nekako upaljen i izbrazdan i pekao me (manjak željeza i vitamina B skupine). Imala sam stalno neke male, ali uporne i dosadne infekcije po koži, npr. u pupku, iza uha i kutevima usana  (manjak vitamina B skupine i tkz, disbioze, odnosno poremećaja mikroflore čitavog tijela te slabijeg imunološkog sustava).

Razvijala sam se tipično, ništa bila značajnije bolesna, čak sam bila među najvišim i najrazvijenijim djevojčicama u razredu, bavila sam se sportom, a jedino što bih izdvojila iz tog perioda osnovne škole je da sam imala  nekoliko lomova kostiju ruku (smanjena mineralizacija radi slabije apsorpcije kalcija i drugih vitamina i minerala).

Prva veća čudna stvar sa zdravljem se dogodila na prvoj godini faksa (10 god prije dijagnoze), kada sam zadobila malo složeniji prijelom potkoljenice, koji uz uobičajene mjere liječenja (unutarnja fiksacija+gips i mirovanje) nije niti nakon godine dana zarastao. U tom sam stresnom periodu sam dosta smršavila i imala sam svakodnevne proljevaste stolice. Rezultat svega je bio da moje tijelo jednsotavno nije moglo nadomjestiti puknuti dio kosti novom kvalitetnom kosti, već je novostvoreno tkivo uporno bilo premalo kalcificirano i mekano. Naravno, nikome od silnih liječnika koji su tijekom tog dugotrajnog liječenja sa mnom dolazili u kontakt nije ni palo na pamet da istraži zašto potpuno zdrava mlada djevojka ne može stvoriti dovoljno nove kosti na mjestu prijeloma, a uz to ima dosta česte i rijetke stolice i smršavila je.

Jedina pretraga koju su mi napravili u obradi je bila mikrobiološka pretraga stolice, koja naravno nije otkrila što mi je, jer ono što mi je bilo je celijakija s upalom u crijevu radi koje nisam apsorbirala hranjive sastojke, imala sam proljeve i bila sam sve mršavila i sve umornija.

Nogu je na kraju, tek 1.5 god od inicijalnog prijeloma, spasio vanjski fiksator i transplantacija cilindra s druge kosti na mjesto prijeloma uza što sam fizičkim opterećenjem na kost ipak nakon dugog vremena uspjela dobiti dovoljno čvrstu novu kost. Tijekom tog perioda sa fiksatorom sam se vratila u Zagreb i nastavila studij i nakon što sam ga skinula živjela sam normalno, bila zdrava, osim što sam često imala iznenadne i rijetke stolice, pa sam znala točno sve punktove u gradu gdje postoji imalo prihvatljiv toalet.

Tijekom studija u ispitnim rokovima uvijek bih malo više smršavila i još češće imala proljev, no sve sam to pripisivala besanim noćima uz knjigu, limenkama Reb Bulla i kave u granulama. Kad bi prošao stres, opet bih se “oporavila”. Sada kada sa ove nove razine energije gledam unatrag na period studiranja, vidim koliko sam zapravo to čitavo to vijeme studiranja bila umorna i koliko sam truda morala uložiti za uobičajene aktivnosti. Pravo je čudo s kakvim sam žarom u uspjehom učila i polagala ispite.

Mršavljenje, umor, manjak energije, poremećaj raspoloženja

Nekoliko godina nakon faksa bila sam stvarno ok. Puno sam vježbala yogu i pazila što jedem. Jela sam sve što je bilo “zdravo”, uvijek sam birala integralni kruh, uvijek puno voća, dosta povrća, ujutro obavezno žitarice s jogurtom, ma sve kako je trebalo prema najnovijim preporukama. Par godina nakon završetka fakulteta počela sam polako mršaviti, no pripisala sam to intenzivnom vježbanju nakon kojega bih često bila jako umorna i pojela bih samo neko voće i otišla spavati. U tom sam periodu imala još dosta energije, promijenila sam posao, krenula sam na specijalizaciju, ali nisam bila ispunjena. Malo po malo postajala sam kao ispuhani balon. Nakon posla imala bih snage samo za leći u krevet i skupljati snagu za sljedeće jutro. Jedva bih se natjerala da otvorim prostirku i napravim pozdrav suncu.

Osim već uobičajenog umora i nezadovoljstva, dosta mi je opadala kosa, imala sam po čelu neke prištiće kojih se nisam mogla riješiti, koža mi je bila suha, perutava sa blagim ekcemom u pregibima laktova i koljena te nekim suhim ljuskavim promjenama po laktovima. Uz to, počela mi se tresti glava. Nikada nisam imala tremor, nema ga u mojoj obitelji, niti znam ikoga tko ga ima. Osim Audrey Hepburn, a s njom nisam u rodu (iako jako sličimo :). Užas. To je bila ona kap koja je prelila čašu i osvijestila da nešto doista nije u redu i potaknula me da nešto poduzmem. Prvi nalazi su pokazali anemiju, za koje nije bilo objašnjenja jer sam jela meso i nisam imala obilna krvarenja. Nisam bila sigurna kao krenuti dalje, no za dan-dva nekako mi se sve nekako posložilo u glavi, pa sam posumnjala na problem s tankim crijevom. Sljedeći test koji sam napravila je bio ciljani test na celijakiju koji je otkrio uzrok svih mojih problema.

Sva sreća da sam po zanimanju sam liječnica, pa mi se sve posložilo pod zajednički nazivnik upale u crijevu i manjka hranjivih tvari. No ipak sam morala razmišljati “out of the box”, jer se tijekom studija celijakija spominjala samo na pedijatriji i nikada do tada nisam čula da je nekome dijagnosticirana u odrasloj dobi.

Da skratim priču, 2 mjeseca nakon toga sam išla na biopsiju tankog crijeva koja je pokazala visok stupanj upale i gotovo totalnu atrofiju resica. Sve je bilo jasno. Ja godinama nisam optimalno apsorbirala hranjive tvari i budući da moje tijelo više nije moglo živjeti na rezervi, počelo se urušavati na mjestima koja su bila najslabija  – u mom slučaju mozak, mišići i štitnjača. Osim manjka svih mogućih hranjivih sastojaka, autoimuni proces koji je krenuo iz crijeva očitovao se na štitnjači (Hashimoto), mišićima (nespecifična autoimuna miopatija) i živčanom sustavu (manjak energije, depresivni simptomi, tremor).

A najgore od svega je da su se simptomi tako polako šuljali da  ih uopće nisam bila svjesna, niti sam bila svjesna da živim na razervi. To je toliko tužno, a još je tužnije jer znam da puno ljudi živi na rezervi bez da je toga svjesno.

Svijetlo na kraju tunela

Dan kada sam prestala zauvijek jesti gluten, 14.2.2011. godine, proglasila danom svog ponovnog rođenja. Krenula sam u akciju. Morala sam nadoknaditi sve hranjive tvari koje su unatoč tome što sam ih jela godinama mimoilazile moj organizam, jer je crijevo bilo oštećeno i nije ih moglo apsorbirati. Tako sam morala primati injekcije B12 vitamina (vjerujte mi da i inženjeri mogu naručiti davati injekcije :), pojela sam masu probiotika, nagutala se D vitamina, selena, željeza, B kompleksa, L-glutamina. Počela sam prema preporukama jesti standardnu bezglutensku hranu, nabavila brdo brašna od Schara, kupila aparat za kruh i krenula. Oporavak je bio jasan. Prvi znak nakon par dana je bio da sam u zahodskoj školjki vidjela normalnu formiranu stolicu – jupi. Vidjelo se svijetlo na kraju tunela (odnosno na dnu zahodske školjke :)) Smiješno je to sada reći, ali čovjek se navikne na nešto i uopće ne kuži da to nije normalno.

Paleo prehrana i pravi oporavak

Oporavak je krenuo na toj standardnoj bezglutenskoj prehrani, ali je bio nedovoljan i prespor za moje kriterije, jer sam i dalje bila dosta umorna i bezvoljna, pa sam istraživala i istraživala dok nisam naišla na koncept prirodne prehrane za oporavak upaljenog crijeva, bez ikakvih žitarica, bez škrobova, bez mlijeka, i sa puno puno zdravih masnoća, povrća, mesa, ribe, jaja. To je bila SCD dijeta, preko koje sam došla do paleo prehrane koja je zauvijek sve promijenila na bolje.

Dakle, krenula sam s punom vjerom u oporavak s ovom prehranom koja mi je stvarno imala smisla. Ako je tijelo željno nutrijenata, crijevo upaljeno, najlogičnije je prestati u njega unositi sve što mu sigurno smeta (gluten, mlijeko) i sve što mu tako upaljenom najvjerojatnije smeta (sve ostale žitarice, orašasti plodovi, sjemenke) i napuniti se nutrijentima iz hrane.

Nije li najlogičije početi unositi nutritivno bogatu hranu kako bi se nadoknadio nedostatak hranjivih tvari? Prestala sam stoga kupovati nutritivno isprazne industrijske bezglutenske proizvode, počela sam učiti o hrani, čitati deklaracije i hraniti se krajnje jednostavno, pažljivo, polako, prirodno, bez industrijskih proizvoda, bez ikakvih žitarica (dakle i bez onih bezglutenskih i bez pseudožitarica, ukratko zbog sličnosti njihovih proteina sa glutenom što može zbuniti imunološki sustav i usporiti oporavak), bez laktoze, bez sjemenki i orašastih (jer sam osjećala da su mi pregrubi za oštećeno crijevo), bez kave i drugih iritansa.

Cilj mi je bio smiriti upalu u crijevima, zaliječiti propusno crijevo i tako zaustaviti daljnji autoimuni proces u tijelu i pritom se puniti nutrijentima kako bi organizam mogao početi optimalno funkcionirati – i tako je prirodna, nutritivna hrana postala moj lijek.

Zdrave masnoće, temeljci, iznutrice, jaja, povrće, meso, riba, voće, biljni čajevi. Nakon izuzetnog oporavka polako sam počela opuštati i tolerirati pomalo fermentiranog mliječnog, kavu, sve do orašastih i sjemenki koji mi sada čine bazu u slasticama i kruhovima, kao što znate sa bloga (moj opušteni paleo).

Prirodna prehrana bez glutena uz kuhanje svakog obroka i izbjegavanje i najmanjih tragova glutena, čak i onih “dopuštenih” za celijakičare do 20 ppm, uz redovito vježbanje, meditaciju i dosta sna, omogućili su mi željeni oporavak i postizanje razine energije i zdravlja koje nisam nikada prije osjetila.

Volim vjerovati da moje tijelo svojom urođenom mudrošću na neki način samo našlo put oporavka, ja sam mu se uklonila s puta i samo sam ga slušala i slijedila. Ono što je najbolje u svemu, moje se tijelo oporavilo za željenu trudnoću i sada je moglo podržati optimalan razvoj novog organizma. To je moje najveće postignuće. Biti majka koja je zdrava i koja ima energije da njeguje, pazi i smireno odgaja svoje dijete koje veselo istražuje svijet i ispunjava svoje urođene potencijale – to je najveća sreća u mom životu i to želim svima koji si to i sami žele.

drugom dijelu možete pročitati više o tome kako sam se ciljano prehranom, suplementima i načinom života pripremala za zdravu trudnoću.

O dvije vrste bezglutenske prehrane pročitajte ovdje.

Podržite naš rad na blogu ako vam se sviđa ovaj sadržaj. Svojom donacijom pomažete širenju informacija o predivnoj nutritivnoj prehrani za zdravlje velikih i malih. Svoju donaciju možete ostaviti ovdje.

Moglo bi vam se svidjeti i ovo

2 komentara

  • Odgovori
    Vedran
    18. svibnja 2018. u 22:45

    Super članak 🙂

    • Odgovori
      Yogiana
      23. svibnja 2018. u 19:01

      Vedrane, hvala 🙂

    Ostavite komentar